Infarkt leđne moždine kod psa/FCE

Živimo skupa 10 godina i od kad je došao, čitam, slušam i učim…želim znati sve što može poboljšati kvalitetu njegovog života.

Ipak, postoji veliko sranje za koje nisam ni znala da postoji, a može se (i ne mora) dogoditi svakom psu, bez obzira na dob, vrstu, kondiciju psa, veličinu i boju. Zove se infarkt leđne moždine.

Užas je, strašno je, ali ako se dogodi-ne paničarite nego uključite razum, intuiciju i dobro gledajte svog psa i razmišljajte o njemu.

Bile je to lijepa večer. Sredina Rujna, vrućine su počele popuštati i bilo je idealno vrijeme za  trčanje i igru s  lopticom. Odjednom su mu zadnje noge doslovno otkazale, odvukao se na njima dok se nije zaustavio i nije mogao ustati ni uz našu pomoć. Pas mi je postao paraliziran od struka prema iza u 15 sekundi.

Meni bi u tom trenutku pomoglo da sam imala dovoljno znanja da barem ne razmišljam o tome kaj se događa i da li će mi pas preživjeti, pa zbog toga pišem ovaj post.

Budući da je to bilo kasno navečer i da je trebalo djelovati odmah, sjeli smo isti tren u auto i otišli na Veterinarski Fakultet. Osim drame koja se dogodila, to je bila drama koja se odvijala paralelno sa prvom.

Odmah na spomen te mesarske ustanove, otvoreno i odgovorno želim dodati osobni dojam: nikad i ni pod koju cijenu tamo ako volite svoju životinju.

Znači, da ne duljim previše i ne zamaram vas detaljima od kojih mi je svaki ukrao barem sat vremena života, bitno je da zapamtite gdje se NE ide.

Ako još niste, spremite si u telefone i na papiriće broj od veta koji provjereno ima dežurstvo 0-24. Ja sam imala nekoliko njih kojima vjerujem, ali u ovom trenutku sam shvatila da ni jedan ne radi u ponoć i po nekom nahođenju sam odabrala Vet. faks, uvjerena da rade 0-24. To je bio razlog one druge drame.

Uglavnom, tak smo završili tamo. Njega je bolilo, ali s obzirom da smo skupa 10 godina svaki dan, više je bio prestravljen nego što ga je bolilo. Napravili su nam dijagnostiku, ja sam doslovno umirala iz minute u minutu, jer nisam znala da li pas umire. Osjet duboke boli, događa se bez obzira na ovo ili ono, nema pravila, prognoza se ne zna, ne možemo reći u ovom trenutku ni da li će se oporaviti… mijelografija, MR, Heptanon. Vratite se pred jutro po još jedan Heptanon, pa ćemo vidjeti.

Vratili smo se po još jedan u 5 ujutro. Tada su nas obavijestili da je najbolje i jedino dobro za njega da ostane. Mi smo htjeli isključivo najbolje za njega i bez obzira na to kaj mi je tada srce doslovno puknulo, bila sam sretna jer je on još živ i zato što mi nude opciju “najboljega” za njega.

Tako je naša ljubav ostala tamo. U psećoj bolnici, gdje je sve puno doktora i gdje je sve govorilo da e mu pomoći. Obavješteni smo da ga možemo doći vidjeti idući dan ujutro. Posjete su i popodne i ujutro, ali nekim čudom smo mi bili u prejakom jadu i šoku da provjerimo na drugim adresama, a oni su nam “zaboravili” reći da ne moramo čekati do drugi dan ujutro. No, to je manje zlo.

Pas je ionako bio izbezumljen od svega, osobito od napuštanja i odvajanja od nas. On nema pojma da smo ga ostavili za njegovo dobro. Preživjeli smo i tu noć. Kad nas je vidio iz onog kaveza, nepokretan i jadan, nije vjerovao da smo to mi. Prošlo je cca. pola minute dok se razveselio, a ni to nije bilo to. Kad živiš sa psom 10 godina, to je siguran znak da je nesretan. Tada sam već bila sigurna da ga ne boli i da nije zbog toga utučen. U venu mu je tada još kapala doza kortikosteroida, na šapici mu je bio flaster protiv bolova. Drugi dan smo saznali da možemo doći i popodne i ujutro. To smo i radili, jer osim toga da ga održimo koliko toliko sretnim i da zna da ćemo se vratiti, bilo nam je važno da mu donesemo piti i jesti, jer je pio kad smo dosli kao da je žedan danima, a isto tako je i jeo. Tješili smo se da možda njima ne želi jesti, pa ćemo i to preživjeti-nositi ćemo mu mi vodu i hranu kad god nas puste. Napredak nikakav, sigurne dijagnoze nema. Mijelografija nije pokazala da se radi o protruziji diska, ali možda će ponoviti pretragu. Ponoviti opću anesteziju? Ne vjerujem, ali ok…. Onako usput smo dobili i obavijest da je osjet duboke boli u lijevoj šapi lošiji nego kad smo došli. Nije dobro. NE zvuči dobro, on ne djeluje dobro, sve to ne djeluje kao da bi mogla mirno doma, ali ok…oni su stručnjaci navodno. Lažem Artu besramno da idem u dućan i da me čeka, brzo ću doći.

Treći dan smo došli ujutro. Nije više primao nikakvu terapiju, popodne je naručen za MR i uvjerena sam da nitko od “njih tamo” nije mislio da ćemo doći vidjeti psa ujutro. Iako se na recepciji prvo javiš, kažeš da si došao kod tog i tog psa, čekaš da netko dođe po tebe i odvede te do kaveza, svejedno sam došla i vidjela svog nepokretnog psa u svojim govnima. Dekica koju smo ostavili bila je pod njim mokra, od vode koju su mu ostavili, od urina, igračka izgrižena u komadićima, kanila pored njega. Doktorica je procvilila “dobar dan” nakon što je prije toga vrištala živčano “Aaaaart”, jer je Art plakao. Naravno, bilo je bez jedne riječi jasno o čemu se radi. Bilo je jasno njoj, a još bolje od toga-meni je bilo jasno da nešto gadno ne valja. Ne treba ni spomenuti da je Art plakao od tuge, od žeđi i od gladi, a najviše zbog toga jer je ležao u svojim govnima, na vlažnoj dekici. On je pas koji se kupao češće od nekih ljudi, pas koji nikada u odrasloj dobi nije kakao i piškio po stanu. Pas koji baš voli kad se njegov krevet dobro istrese, prolufta ili opere.

To je bio trenutak kad opcija ostavljanja psa tamo više nije bila opcija ni pod razno. Suprug je otišao razgovarati sa doktorom. Naravno, ideja nije bila pozdravljena, jer pas ide na MR u 18 sati, pa s obzirom na sediranje ili opću anesteziju nije dobro da ga vodimo doma, pa na pretragu, pa opet doma. Razlog? Buđenje ponekad zna biti traumatično. Razlog nije prihvaćen, odlučili smo da Art više ne ostaje kod njih i da ćemo obaviti još MR na koji je naručen u poliklinici Drinković, a onda ćemo vidjeti.

Ponavljam, ovaj tekst je pisan isključivo na temelju osobnih zapažanja i dojmova, a svrha mu je isključivo informacija za svakoga tko će preživjeti sličnu ozljedu sa svojim psom.

Da živim još 10 života i vlasnik sam još 100 pasa, ovo ne bi ni u najgorim noćnim morama željela preživjeti, pa tako vjerujem da naše užasno iskustvo ima barem jednu pozitivnu stranu ako pomogne nekome u smislu da zna kako i kuda sa sobom i psom u slučaju da se ovo dogodi.

Prvih 24 sata je u ovoj situaciji najvažnije. Dakle, zapamtiti svakako da se NE čeka ako vidite da pas ne može na svoje noge. NE čeka se ako primjetite da bitno lošije hoda. NE čeka se ako vam ponude liječenje kortikosteroidima. NE liječi ga se dok niste u suradnji sa veterinarom potpuno sigurni da li se radi o disku ili infarktu leđne moždine, budući da su simptomi slični u početku.

O dr. Drinkoviću također nemam ništa lijepo za napisati. Ne svojom voljom, nego zato što smo glupani koji su vjerovali da ćemo dobiti nalaz onda kada nam je obećano na pregledu i kada smo platili uslugu. Nalaz nije došao 10 dana, cd sa MR slikama smo nosili kod veta da ih ona čita, a kada je konačno stigao nalaz nakon natezanja sa sestrom i dr. Drinkovićem, nalaz je bio potpuno drugačiji od onoga koji nam je vet neurolog pročitao. Dr. Drinković misli i otvoreno me obavijestio da “i ljudi sa tumorom na mozgu pričekaju i kaj bu bilo za par dana-niš”.

I tak, mi nismo čekali da vidimo kaj bu bilo za par dana, jer u tih par dana smo odradili nekoliko tretmana za koje je osobito važno da se odrade čim prije kod ovakve ozljede. Eto, mi lajbeki i tupani sami smo naučili da je ipak malo više od niš i da je bitno da kada naplatiš uslugu ljudima daš nalaze, bez obzira da li se radi o njihovom psu ili o tumoru na mozgu. K vragu, doktore.

Kada smo konačno imali dijagnozu, potvrđenu dijagnozu, za koju se moraš izboriti zbog toga jer svom psu duguješ najbolje, mogli smo krenuti sa terapijama. O tome možete čitati ovdje.

Dijagnoza je nažalost tek početak, ali u prvih 24 sata je jako bitno da budete maksimalno zbrojeni i fokusirani na odluke gdje i kako dalje. Strpljenje. Hrabrost. Ljubav.

Sa Vet. faksa smo otišli sa ojedinama po testisima i sa bakterijom na lijevoj šapi koju smo rješavali 2 mjeseca i sa teškim traumama. Pseći PTSP.

Iza svega stojim puna ljutnje i gnjeva i nažalost mogu to argumentirati u svako doba.

Email this to someoneShare on FacebookPin on Pinterest

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *