Razlika između heroja i lažnjaka

Danas mi se dogodilo nešto prejadno, preglupo i toliko iritantno da sam debelo preispitala cijeli događaj u svojoj glavi i došla do zaključka da glupi i zlobni ljudi nisu u stanju biti heroji čak ni kad se trude na najjače.

Bacite oko na fotku. Hvala.

 

IMG_20160318_145308

 

Na fotki se dakle vidi crno bijela njuška jednog od sretnijih pasa u gradu, vidi se ulica i preko puta te ulice dućan. U taj dućan sam ušla na kratko i cijelo vrijeme mi je auto bio pred nosom. Samim time i gospodin sa crno bijelom njuškom. Čekao me kao što me čeka godinama kad odem kupiti nešto na brzinu. On savršeno razumije i “čekaj me, ljubavi idem u dućan”. Dan je bio sunčan, temperatura oko 15˙C, prozor na autu otvoren cca 15 cm, auto u hladu. Netom prije nego smo “išli u dućan” gospodin crno bijele njuške je obavio sve svoje potrebe, nije bio žedan, nije mu moglo ništa pofaliti.

Budući da živimo skupa 9 godina, sigurna sam i da je bio sretan, jer voli se voziti, voli ići sa mnom bilo kuda i voli kad se vratim, pa “idemo sad doma”, itd… Ne znam više šta da spomenem, jer svaka iduća rečenica bi smrdila na opravdanje, a za to nema smisla ni potrebe. Već i ovo sve što sam navela je samo zato da se zna kako se psa i u kakvim uvjetima ostavlja u autu.

 

 

artauto

 

 

Međutim, slijedi i veliko debelo ALI u cijeloj priči. Naravno da je vrhunac svake dobre priče uplitanje novih likova, pa ću vam predstaviti gospođu 50-tih godina, sa dvije vrećice koje nosi vjerojatno iz Bille, jer imaju Billa logo na sebi. Obučena u plavu dužu jaknicu sa dva velika džepa sa svake strane. Gledam ju iz dućana sa početka priče… Pojavljuje se na ulici, prelazi ulicu i završava svoj prijelaz kroz parkirna mjesta do nogostupa. Jedno mjesto prazno, a na drugom moj auto i crno bijela njuška u njemu. Nosić malo viri kroz prozor. Budući da se gospođa približila autu, čujem ga u dućanu da laje. Vuf, vuf, a gospođa poskakuje. Gledala je u psa i poskakuje od velikog straha kad pas kaže vuf. Objasnila je malo kasnije da “se preplašila”.

Ipak, odlučila je odmah zgrabiti mobitel iz svog velikog džepa. Zove nekoga i nastavlja gledati u auto. Ja sam već van dućana i prelazim polako cestu, da vidim o čemu se radi. Čini mi se neobično da se gospođa odlučila telefonirati i gledati u moj auto i mog psa. Čujem ju da uznemireno govori “pas u autu”. Ne, nije prošlo više od minute od kad je uopće primjetila da je pas u autu. Ipak, zove ona policiju. Budući da je sveukupno od ulaza u dućan do mog auta cca 10m, pitam ju dok prelazim cestu u čemu je problem i tu gospođa, brižna, u mobitel izjavljuje “a evo je dolazi”. Ne odgovara mi na pitanje u čemu je problem. Objašnjava kratko da “nije niš, preplašila se pesa a i on nje očito” i korača sve dalje… i ode ona.

 

Ostajem u čudu, u kojem sam još uvijek nakon nekoliko dana. Strašno mi je, jer me ljuti i iritira ljudska glupost i samoživost. Što je moglo biti dobroga u postupku gospođe? Ne, nije ona imala iskrenu namjeru za spašavanje psa. Nije niti brinula zbog psa. Svojim postupkom i zvanjem policije čim je ugledala psa u autu dokazala je jedino da je dokona baba opranog mozga. Dosada je zaista đavolje igralište, a kad se tome pridruži na pogrešan način pozamašna količina herojskih priča iz medija i vjetar u leđa iz raznih udruga za brigu o životinjama, onda nastaje ovakva parodija. Jer kad si glup, ne znaš raspoznati da heroj nije onaj koji to želi postati, nego onaj koji slijedi srce, a onda koristi svoj mozak. Onaj koji gine za ispravno i ne razmišlja pri tome da li će njegova fotka biti u 24 sata ispod naslova “spasio/la psa od gotovo sigurne smrti”.

 

fake people

 

Da se razumijemo, ovdje nema govora o svim onima koji reagiraju zbog drugih, ali kad se to pretvori u očajničke pokušaje da se proslaviš barem na jadnih 5 minuta, jer si vidjela psa u autu, a nemaš čak pojma niti da je taj pas siguran, na oku vlasnika, da nije duže od 10 minuta u tom autu, onda to postaje krajnje jadno.

Zato molim vas, reagirajte svakako ako vidite da je pas u zatvorenom autu, da mu je vruće, da vlasnika nema dugo vremena, ako je vani hladno, itd… ali pobogu NEmojte proći pored auta i odlučiti da će te spašavati psa jer ste ga vidjeli! Toliko je pasa napušteno i čekaju u azilima, toliko ih je u stravičnim uvjetima na lancu čak i u Zagrebu po nekim kvartovima, toliko ih luta po hladnoći i pati na vrućinama gradskog asfalta, pa trgnite se i umjesto da poput gospođe iz ove priče pokušavate napraviti dobro djelo jer spašavate psa od vlasnika-spasite zaista neku manje sretnu pseću dušu.

Ja sam to napravila i zaista se osjećam prozvanom kad mi ovakva dokona ženturača odluči spašavati psa koji vjerojatno živi bolje i uz više radosti i brige nego njezina djeca ako ih ima.

Zašto je to tako? Zato što ispravno razlikuje heroja i glumca. Ne znam da li zvuči jednostavno, ali meni se čini da jednostavnije ne može biti.

 

Budite heroji a ne lažnjaci. 😉

Tatja

 

 

Email this to someoneShare on FacebookPin on Pinterest

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *